Najčešća pitanja u nastavku obuhvaćaju pitanja povezana s ključnim konceptima iz Direktive o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu. Razvili su ih članovi Radne skupine Europeane za netrgovinska djela .

Kako se definiraju djela „nedostupna na tržištu”?

U Direktivi se nedostupna djela opisuju kao sve vrste materijala koji se nalaze u stalnim zbirkama institucije kulturne baštine i koji su nedostupni na tržištu. U Direktivi se pojašnjava da bi oni mogli biti u vlasništvu ili trajno u posjedu, „na primjer kao rezultat prijenosa vlasništva ili ugovora o licenciji, zakonskih obveza polaganja depozita ili dogovora o trajnom skrbništvu”.

Direktivom su obuhvaćeni materijali koji nikad nisu bili u komercijalnom prometu, kao što su neobjavljeni rukopisi, zvučne snimke, fotografije, amaterski filmovi, osobna korespondencija itd., te materijali koji su bili u trgovini, ali više nisu. To se određivanje može provesti na predmetu kao cjelini, a ne provjerom svakog mogućeg zaštićenog djela ili materijala sadržanog u predmetu. Važno je napomenuti da Direktiva sadržava nekoliko pojašnjenja u tom pogledu, uključujući:

• Materijali koji su u trgovini samo u vrlo ograničenoj mjeri (npr. u rabljenim trgovinama ili teoretska mogućnost dobivanja dozvole) mogu se smatrati nedostupnima;
• Predmet se može smatrati nedostupnim čak i ako su u trgovini dostupne njegove prilagodbe (npr. prijevodi, izvedena djela);
• Proizvod se ne bi trebao smatrati nedostupnim ako je njegova verzija (npr. naknadno izdanje) još uvijek dostupna u trgovini.

Direktiva isključuje skupove predmeta koji se sastoje uglavnom od materijala iz zemalja izvan Europske unije.

Detaljniji pregled tih uvjeta dostupan je u ovoj prezentaciji na EUIPO-ovu datathonu (slajdovi ovdje) te u smjernicama Communia, Vodiču za knjižnice i knjižničarska društva EBLIDA-e, IFLA-e, LIBER-a i SPARC Europe i vodiču IFRRO-a.

Što su krajnji datumi?

Člankom 8. Direktive o CDSM-u državama članicama otvara se mogućnost da utvrde krajnji datum. U Direktivi se ne navode pojedinosti o tome kako bi one mogle izgledati, ali bi ih općenito trebalo shvatiti kao datume prije kojih se za određene vrste materijala pretpostavlja da su nedostupne na tržištu. Krajnjim datumima pojednostavnjuje se „određivanje nedostupnosti na tržištu” koje institucija kulturne baštine treba provesti tako da se potreba za „razumnim naporom” kako bi se utvrdilo da su materijali nedostupni na tržištu svede na najmanju moguću mjeru.

U Direktivi se pojašnjava da se takvi zahtjevi ne bi trebali „proširiti izvan onoga što je nužno i razumno te se njima ne isključuje mogućnost utvrđivanja da je skup djelâ ili drugih predmeta zaštite u cjelini nedostupan ako je razumno pretpostaviti da su sva djela ili drugi predmeti zaštite nedostupni”. To bi, na primjer, mogao biti slučaj s tiskanim knjigama u kojima je razumno vjerovati da su neke od njih u trgovini ako je nastojanje da se provede pretraživanje razumno, na primjer automatiziranim postupcima pri provjeri određenih baza podataka.

Iako su neke zemlje prepoznale zaključne datume izravno u tekstu o prenošenju, neke razmatraju njihovo donošenje daljnjim regulatornim mjerama, a druge, kao što je Nizozemska, raspravljaju o mogućim opcijama u dijalozima s dionicima za njihovu provedbu putem memoranduma o razumijevanju.

Koji su neki primjeri zaključnih datuma koje bi institucije kulturne baštine mogle predložiti za uvođenje u svoje zemlje?

Nisu sve zemlje koje su prenijele Direktivu donijele krajnji rok, ali dosad postoji nekoliko primjera i općenito se sastoje od jedne od sljedećih vrsta:

• „Statistički datum”: određeni datum prije kojeg se određene vrste djela smatraju nedostupnima na tržištu. Datum je uvijek isti. Na primjer, u Mađarskoj su književna djela koja su posljednji put objavljena u Mađarskoj 31. kolovoza 1999. ili prije tog datuma nedostupna, osim ako se dokaže suprotno.
• „Pomični zid”: niz godina prije kojih se za određene vrste materijala pretpostavlja da su nedostupne na tržištu. Datum će se stoga kretati kako godine budu prolazile, otvarajući vrata većem broju materijala za koje se pretpostavlja da su izvan trgovine. Na primjer, u Francuskoj se sve vrste materijala smatraju nedostupnima ako je njihova prva objava ili priopćavanje javnosti starija od trideset godina.

Za razliku od dviju prethodno opisanih vrsta krajnjih rokova, u kojima se pretpostavka odnosi na status nedostupnih proizvoda, neke su zemlje utvrdile „statični” datum nakon kojeg se za određene vrste materijala pretpostavlja da su „u” trgovini („ograničeni prozor”). Na primjer, smatra se da su sve knjige koje su objavljene manje od 10 godina prije određenog datuma u trgovini, osim ako se dokaže suprotno.

Osim prethodno navedenih „vrsta”, države članice uvele su različite specifikacije. Na primjer, mađarski primjer sadržava upućivanje na „posljednju” objavu za koju je potrebna dodatna provjera za taj datum objave. S druge strane, Italija upućuje na krajnji datum koji u praksi ne djeluje kao nijedan od prethodno opisanih krajnjih datuma jer pretpostavlja da su materijali koji nisu dostupni u komercijalnim kanalima najmanje deset godina nedostupni na tržištu, što u praksi i dalje zahtijeva utvrđivanje nedostupnih proizvoda.

Općenito se preporučuje „pokretni zid” tijekom „statičkog datuma”, s obzirom na to da će, kako je prethodno opisano, s vremenom sve više materijala vjerojatno postati nedostupni na tržištu. Upotrebom određenog datuma ostvaruje se samo jednokratna korist za instituciju kulturne baštine, dok se pokretni zid ponavlja.

Razumno je očekivati da je trajanje krajnjeg roka prilagođeno vrsti posla, čija će priroda odrediti vjerojatnost da je nedostupan prije ili kasnije. Na primjer, krajnji datumi u Estoniji su pomični zidovi od 50 godina za djela općenito, 20 godina za serijske publikacije i pet godina za „pamflete”.

Što je „dovoljno reprezentativna” organizacija za kolektivno ostvarivanje prava? Koje bi kriterije trebalo primijeniti za takvu odluku?

Ključan je aspekt utvrditi što jest, a što nije dovoljno reprezentativna organizacija za kolektivno ostvarivanje prava. Ako ne postoji „dovoljno reprezentativna” organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, institucije kulturne baštine mogu na temelju iznimke od autorskog prava učiniti dostupnima na internetu nedostupna djela. Umjesto toga, ako postoji „dovoljno reprezentativna” organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, institucije kulturne baštine mogu objaviti nedostupna djela samo sklapanjem licencije s takvom organizacijom.

Iako je na svakoj državi članici da definira što točno znači „dovoljno reprezentativno”, iz teksta Direktive možemo zaključiti da organizacija za kolektivno ostvarivanje prava mora predstavljati znatan broj nositelja prava u relevantnim vrstama rada, da se to mora utvrditi na temelju njezinih mandata, a za jedno, neka ili sva prava navedena u Direktivi.

Kako bi se takvo utvrđivanje moglo provesti na pravedan, transparentan i neosporan način, važno je definirati jasne objektivne kriterije na temelju dostupnih informacija. Na taj način može postojati zajednički sporazum o tome da se organizacije za kolektivno ostvarivanje prava na toj osnovi smatraju reprezentativnima ili institucije kulturne baštine imaju dovoljno informacija da same donesu tu odluku i imaju jasno razumijevanje situacija u kojima bi trebale nastojati sklopiti licenciju i situacija u kojima ne bi trebale, a da se pritom ne suoče s pravnom nesigurnošću.

Pitanje reprezentativnosti također je važna točka za raspravu u kontekstu dijaloga s dionicima koje organizira vlada. U Nizozemskoj, primjerice, institucije kulturne baštine tvrde da, ako ne postoji organizacija za kolektivno ostvarivanje prava kojoj bi se institucija kulturne baštine općenito obratila kako bi dobila licenciju za djela koja su u komercijalnom prometu, predmetnu organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava ne bi trebalo smatrati dovoljno reprezentativnom za tu istu vrstu djela ako nije u trgovini. Radna skupina LIBER-a za autorska prava i prava; Radna skupina za pravna pitanja objavila je izjavu o nedostupnim djelima tvrdeći da je „LIBER uvjeren da organizacije za kolektivno ostvarivanje prava nisu i ne bi trebale biti predstavnici tvoraca djela koja nikad nisu bila u trgovini i/ili koja nikad nisu trebala biti u trgovini”.

Kako bi se institucije kulturne baštine trebale baviti situacijama u kojima bi više organizacija za kolektivno ostvarivanje prava moglo biti dovoljno reprezentativno?

U skladu s Direktivom države članice „slobodno utvrđuju posebna pravila koja se primjenjuju na slučajeve u kojima je više organizacija za kolektivno ostvarivanje prava reprezentativno za relevantna djela ili druge predmete zaštite, što zahtijeva, na primjer, zajedničke licencije ili sporazum između relevantnih organizacija”. Postoji zabrinutost da bi, ako institucija kulturne baštine mora stupiti u kontakt s više organizacija za kolektivno ostvarivanje prava za istu zbirku djela, to nepotrebno opteretilo postupak.

Pristup koji je učinkovito funkcionirao jest da je jedna organizacija za kolektivno ostvarivanje prava kontaktna točka i da će ponovno raspodijeliti licencijske naknade s drugim relevantnim organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava kako bi institucije kulturne baštine imale samo jednu kontaktnu točku. Primjerice, u Njemačkoj su organizacije za kolektivno ostvarivanje prava na tekst (VG WORT) i vizualne umjetnosti (VG BILD-KUNST) surađivale kako bi olakšale licenciranje knjiga i tiskanih djela i osigurale da se cijeli sadržaj knjige s tekstom i ilustracijama može kombinirati u „jednu licenciju”. U tom procesu VG WORT preuzima „vodeću ulogu” preuzimanjem naplate, tehničkih zadataka i unutarnjih poslova između udruga za kolektivno ostvarivanje prava.

Treba li definirati „uobičajene trgovinske kanale” i, ako da, kako i tko ih definira?

Nedostatak komercijalne dostupnosti proizvoda potrebno je utvrditi na temelju provjere „carinskih kanala” trgovine. U skladu s člankom 8. Direktive, „djelo [...] se smatra nedostupnim ako se u dobroj vjeri može pretpostaviti da [nije] dostupno javnosti putem uobičajenih trgovinskih kanala, nakon što je uložen razuman napor kako bi se utvrdilo je li dostupno javnosti”.

Direktiva ne sadržava nikakvu definiciju ili popis kanala, ali se njome utvrđuje da bi se „carinskim kanalima” trebale uzeti u obzir „obilježja određenog djela”. Iako preporučujemo da se, ako se bilo koji trgovinski kanali utvrde kao relevantni, ne utvrde kao obvezni, već kao dobra praksa, kako bi se izbjeglo postizanje situacije slične onoj iz iznimke za djela siročad. Kako je opisano u pitanju „Kako se definiraju djela „nedostupna na tržištu”?”, rabljene trgovine ne bi se trebale smatrati uobičajenim trgovačkim kanalom.

Kad je riječ o knjigama, baza podataka knjiga u tiskanom obliku, posebno s pomoću brojeva iz ISBN-a, mogla bi se smatrati razumnim izvorom za provjeru, iako se u njoj izostavljaju rana djela koja nisu katalogizirana.

Kad je riječ o zvučnim snimkama, Spotify, Deezer i YouTube mogli bi biti opcija, a kad je riječ o audiovizualnim ili filmskim djelima, Netflix i slične platforme te lokalne platforme za internetski prijenos. Međutim, kako bi se tim pretraživanjem stvorilo najmanje moguće opterećenje, izvor bi u idealnom slučaju trebao biti otvoren, slobodan za upotrebu i strojno čitljiv da bi se smatrao prikladnom opcijom, što nažalost nije slučaj s platformama za internetski prijenos.

Kad je riječ o drugim vrstama radova: ISSN brojevi mogu se provjeriti za časopise, ISMN za notnu glazbu i ISTC za tekstualna djela, kao i ISNI. U području vizualnih umjetnosti mogu se pretraživati i biblioteke slika, organizacije za kolektivno ostvarivanje slika i katalozi aukcijskih kuća. Katalozi organizacija za kolektivno ostvarivanje prava mogu pomoći i ako sadržavaju informacije o tome kada se djela upotrebljavaju u uobičajenim kanalima.

Kako treba postupati s „djelima sadržanima u djelima” pri utvrđivanju je li (glavno) djelo nedostupno?

U Direktivi se jasno navodi da bi se utvrđivanje je li djelo nedostupno trebalo provesti na temelju „djela u cjelini”. Riječ je o ključnom konceptu koji pomaže u izbjegavanju situacije u kojoj bi utvrđivanje „statusa nedostupnosti” bilo preveliko opterećenje.

Slijedom toga, u načelu ne bi bilo potrebno provjeravati netrgovinski status fotografija sadržanih u novinama ili, primjerice, glazbe sadržanih u filmu. Međutim, mogu postojati situacije u kojima institucija kulturne baštine ima „lako dostupne informacije” o tome da je djelo sadržano u „glavnom” djelu u trgovini. Ako je to slučaj, institucija kulturne baštine mogla bi razmotriti status djela sadržanih u (glavnom) djelu. To vrijedi sve dok postupak ne postane nerazumno težak ili nerazmjeran.

Pojam „djelatnost u cjelini” u Direktivi se upotrebljava za upućivanje na određivanje „statusa nedostupnog na tržištu”. Nije jasno primjenjuje li se taj pojam u drugim okolnostima: na primjer, ako se autor „djela sadržanog u djelu” odluči isključiti.

Nadalje, pojam „glavnog” rada može zahtijevati određeno razmatranje od slučaja do slučaja. Moglo bi biti upitno, na primjer, smatrati „zbirku pjesama” „glavnim djelom”, što dovodi do situacije u kojoj se komercijalna dostupnost temeljnih pjesama zanemaruje, čak i ako su možda bile objavljene odvojeno u prošlosti i mogle bi se same po sebi smatrati „glavnim djelom”. Pojedinačne pjesme mogu biti u trgovini iako kompilacija nije (i obrnuto). Institucije kulturne baštine trebale bi uložiti najveće napore i djelovati u dobroj vjeri kada provode analize pojedinačnih slučajeva.

Gdje se mogu prikazati materijali koji se upotrebljavaju u skladu s odredbama o nedostupnim djelima?

Direktivom se utvrđuje da se materijali koji nisu namijenjeni trgovini mogu dijeliti putem nekomercijalnih internetskih stranica, bez obzira na to jesu li dostupni na internetu u skladu s uvjetima licencije ili na temelju iznimke. Direktivom se ne postavljaju nikakva ograničenja na internetske stranice institucija kulturne baštine: stoga je moguće prikazati materijale na web-mjestu treće strane, kao što je web-mjesto agregatora, sve dok je ono nekomercijalno. U određenim državama članicama moglo bi se uspostaviti više popustljivih pristupa putem zakona o prenošenju.

U skladu s Direktivom institucije kulturne baštine mogu zakonito dijeliti materijale u cijeloj Europskoj uniji. Kada se materijali upotrebljavaju na temelju iznimke, posebnom obveznom odredbom jamči se da je to slučaj, a to se čini stvaranjem pravne „fikcije” u skladu s kojom bi se svaka upotreba materijala nedostupnih na tržištu trebala tumačiti kao da se odvija u državi članici u kojoj institucija kulturne baštine ima poslovni nastan. Pri upotrebi materijala na temelju licencije licencija bi trebala moći obuhvaćati uporabe u bilo kojoj državi članici Europske unije, ali ne izvan EU-a, ako su djela još uvijek u trgovini i ako zakonodavstvo EU-a nije nadležno.

Ta su najčešća pitanja sastavili članovi Radne skupine Europeane za netrgovinske radove. Prvi su put objavljeni u rujnu 2022. Cilj je radne skupine kontinuirano preispitivati ta pitanja i preporuke u odgovorima. Za sve komentare ili prijedloge obratite se na [email protected].

Informacije u često postavljanim pitanjima ne smiju se upotrebljavati kao stručni ili pravni savjeti (ako vam je potreban poseban savjet, preporučujemo savjetovanje s odgovarajuće kvalificiranim stručnjakom).

Izjava o odricanju odgovornosti: Međunarodna federacija organizacija za prava reproduciranja IFRRO aktivna je članica radne skupine Europeana Out of Commerce Works, dala je važan doprinos raspravama, među ostalim za razvoj tih često postavljanih pitanja, te blisko surađuje s Europeanom na podizanju svijesti o nedostupnim djelima u okviru njihovih članstva. Međutim, postoje razilaženja u mišljenjima o određenom sadržaju, uključujući određena zagovaranja i preporuke o politikama opisane u često postavljanim pitanjima.