U aktualnoj raspravi o autorskim pravima čest je problem to što se ona temelji na pretpostavkama, a ne na činjenicama i dokazanim kontekstima. Isto vrijedi i za neke zakonodavne prijedloge. Ako autori ili nositelji prava stvarno pretrpe štetu kada su ugrađene licencirane slike djela likovne umjetnosti, to bi se, naravno, trebalo suzbiti u okviru reforme autorskih prava. Međutim, sama pretpostavka da je to slučaj ne bi trebala biti dovoljna.
Nedavni slučaj u kojem je to pitanje izneseno u prvi plan bio je između društva za kolektivno ostvarivanje autorskih prava za vizualne umjetnike VG Bild-Kunst (Collecting Society for the Visual Arts) i njemačke digitalne knjižnice Deutsche Digitale Bibliothek (DDB),internetskog portala koji umrežava i čini dostupnim digitalne zbirke njemačkih muzeja, arhiva, knjižnica i drugih kulturnih institucija. Obojica osporavaju moraju li internetske platforme tehnički spriječiti ugradnju zaštićenih slika umjetničkih djela na druge stranice.
Prema mišljenju Landgerichta Berlin (Zemaljski sud u Berlinu), „to bi bilo previše za tražiti”.
Cilj pregovora između DDB-a i VG-a Bild-Kunst
DDB je 2013. započeo pregovore o licencijama s VG Bild-Kunst kako bi na svojoj platformi prikazao zaštićena djela. Njihov je cilj bio prikazati te radove na internetskim stranicama DDB-a, kao i na internetskim stranicama kulturnih institucija koje surađuju. Na primjer, Berlinische Galerie mogao bi prikazati djela Otta Dixa na DDB-u i na vlastitoj internetskoj stranici bez potrebe za stvaranjem zasebnog ugovora o licenciji s VG Bild-Kunst.
Radovi bez jasnog vlasništva nad pravima bili bi zaštićeni sporazumom. Time bi se, primjerice, arhivima omogućilo da digitaliziraju plakate s nepoznatim autorima i objavljuju ih na DDB-u i na vlastitim internetskim stranicama.
O takvom ugovoru pregovaralo se krajem 2014., ali on nikada nije sklopljen.
U međuvremenu je Sud Europske unije donio presudu koja se odnosila na VG Bild-Kunst. Sud je presudio da je ugradnja (pravna: uokvirivanje) sadržaj na drugim stranicama općenito nije relevantan prema zakonu o autorskim pravima. Umjesto toga, može se usporediti s poveznicom.
VG Bild-Kunst: „Dozvole dobivaju samo oni koji spriječe ugrađivanje”
VG Bild-Kunst se bojao da će umjetnici biti izvlašteni od svojih prava ako svatko može pokazati svoja djela ugrađivanjem na svoje stranice. Kako bi zaštitili svoje zastupane nositelje prava, VG Bild-Kunst zatražio je licencu DDB-u samo pod uvjetom da koriste tehnička sredstva kako bi spriječili da se sadržaj ugradi na vanjske stranice. Takva „tehnologija za sprečavanje uokvirivanja” temelji se samo na pružanju slika s dinamičnom mrežnom adresom umjesto statične.
DBB nije prihvatio taj uvjet.
DDB je u svibnju 2016. podnio tužbu Regionalnom sudu u Berlinu protiv društva VG Bild-Kunst kako bi pojasnio može li društvo za kolektivno ostvarivanje prava zahtijevati da se djela koja licencira zaštite od ugrađivanja. Obje su stranke željele razjasniti pitanje u načelu (ako je moguće do Bundesgerichtshofa (Savezni vrhovni sud) i, prema potrebi, i do Suda Europske unije) te su pokrenule postupak pred sudom kao „predložak predmeta” u kojem svaka stranka snosi vlastite sudske troškove. Međutim, Regionalni sud u Berlinu prvotno je odbio pritužbu.
Ugrađivanje: Nema dopuštenja i nije potrebna zabrana
Žalbeni sud u Berlinu sada je presudio da je tužba dopuštena te je odlučio da VG Bild-Kunst mora izdati dozvole DDB-a za svoj repertoar vizualnih umjetnosti, čak i ako se one mogu ugraditi drugdje (vidjeti presudu od 18. lipnja 2018., 24 U 146/17).
Stoga uključivanje ne bi bilo obuhvaćeno autorskim pravom čak i ako bi se zaobišle „tehničke zaštitne mjere” koje zahtijeva VG Bild-Kunst. U svakom slučaju, ugradnja ne bi predstavljala javno priopćavanje da je izvorno djelo bilo otvoreno objavljeno i da je bilo dostupno svim korisnicima interneta uz dopuštenje nositelja autorskog prava.
Sudska odluka nije pravomoćna – podnesena je žalba
Tehničke mjere protiv ugrađivanja ne ograničavaju broj ljudi koji mogu pristupiti zaštićenom djelu, već samo broj onih koji ga mogu ugraditi. Zbog toga se smatra da ugradnja ne dopire do „nove publike”. Stoga potrebna zaštita od ugrađivanja ne utječe na radnje relevantne za autorska prava.
Prema mišljenju Žalbenog suda, to bi bilo drukčije samo ako je broj gledatelja već bio ograničen u trenutku izvorne objave (npr. s paywallom). Kad bi djela bila slobodno dostupna i zakonito objavljena, tehnologija ne bi spriječila neovlaštene, ali dopuštene radnje. U takvim bi uvjetima bilo nerazmjerno obvezati DDB na provedbu takvih mjera.
Odluka Žalbenog suda još nije konačna; žalba Saveznom Vrhovnom sudu je prihvaćena. Digitalna kulturna baština kulturnih institucija i platformi za objedinjavanje u Njemačkoj morat će pričekati pravno siguran odgovor o tome moraju li zaštititi svoj sadržaj od ugrađivanja.
Moguća posljedica propisa protiv ugradbe
Iako će VG Bild-Kunst nastaviti zagovarati ugrađivanje propisa i daljnje zaštite ako je zaštita od ugrađivanja podložna licenciranju, to bi imalo dalekosežne posljedice. Na primjer, sadržaj se više nije mogao pojavljivati na tražilicama slika koje upotrebljavaju tu tehnologiju, kao što je Europeana Collections. A kada muzej objavi slike umjetničkih djela na društvenim mrežama, korisnici više ne bi mogli dijeliti objavu bez dopuštenja.
Predlaganje pokusa
Dok se ovaj slučaj još uvijek rješava, VG Bild-Kunst i njegovi članovi mogli bi iskoristiti vrijeme do temeljnog pojašnjenja za eksperiment kako bi odgovorili na temeljno pitanje: Da li prikazivanje slika umjetničkih djela na internetu, gdje je ugradnja moguća, stvarno šteti umjetnicima? Ili postoji korist ako njihova djela postanu dio sadašnjeg i komunikacijskog pamćenja? Povećava li vidljivost potražnju za slikama visoke razlučivosti i daljnjim licencijama?
Istražujući ta pitanja, pretpostavke o šteti ili koristi ugradnje mogle bi se empirijski dokazati. Takvu vrstu razgovora vrijedi voditi, s potencijalom za ostvarivanje koristi od digitalnih platformi za kulturnu baštinu na globalnoj razini.