Uredba
Talijansko Ministarstvo kulture nedavno je izdalo Uredbu pod nazivom „Smjernice za utvrđivanje minimalnih naknada za koncesiju za korištenje kulturne baštine koju drže nacionalni instituti i mjesta kulture” (D.M., 11. travnja 2023., br. 161). Dekret je izazvao zabrinutost brojnih organizacija i stručnjaka u sektoru kulturne baštine jer se njime uvode minimalne naknade za stvaranje i upotrebu digitalnih reprodukcija kulturne baštine u državnom vlasništvu u komercijalne svrhe, uključujući djela u javnoj domeni. U Uredbi se ne uzimaju u obzir siva područja u kojima se komercijalna svrha kombinira s uporabama dopuštenima Zakonikom o kulturnoj baštini.
Uredba šteti promicanju i širenju talijanske kulturne baštine, ograničava ustavne slobode istraživanja i izražavanja te ograničava prava na „koristi od kulturne baštine i doprinosi njezinu obogaćivanju” (Faro konvencija, članak 4.).
Talijanski zakonik o kulturnoj baštini
U talijanskom Zakoniku o kulturnoj baštini (Zakonodavnauredba br. 42 od 22. siječnja 2004.)navodi se da se vjerne digitalne reprodukcije kulturne baštine mogu upotrebljavati u komercijalne svrhe samo nakon dobivanja odobrenja institucije kulturne baštine koja je zadržala fizičko djelo i nakon plaćanja naknade.
Dosad je, u skladu sa širim tumačenjem Zakonika o kulturnoj baštini, svaka institucija kulturne baštine mogla odlučiti hoće li odobriti i zatražiti plaćanje (članci 107. i 108.).
Međutim, novom uredbom kojom se uvode minimalne naknade znatno se ograničava diskrecijsko pravo koje se dodjeljuje talijanskim institucijama kulturne baštine u državnom vlasništvu. Učinci novih odredbi utjecat će na manje institucije kojima je često prikladnije ne naplaćivati naknade u korist promicanja institucije i same kulturne baštine; te u smislu ušteda troškova za provedbu sustava odobrenja i naknada.
Implikacije za javnu domenu
Odredbe Zakonika o kulturnoj baštini i Uredbe ne postoje u području autorskog prava. Primjenjuju se neovisno o tome je li određeni artefakt kulturne baštine više zaštićen autorskim pravom.
Slijedom toga, čak i kada su materijali u javnoj domeni te bi se iz te perspektive mogli reproducirati i širiti bez ograničenja, i dalje se primjenjuju ograničenja predviđena Zakonikom o kulturnoj baštini i Uredbom. Talijanski Zakonik o kulturnoj baštini stoga ograničava javnu domenu, koja je sada izričito zaštićena na europskoj razini člankom 14. Direktive o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu (CDSM).
Talijanska provedba članka 14. Direktive o CDSM-u izazvala je brojne zabrinutosti. U skladu s člankom 14. na reprodukcije djela vizualne umjetnosti u javnoj domeni ne može se zahtijevati zaštita susjednih prava (niža vrsta zaštite autorskim pravom). Iako se ovim člankom nastoji zaštititi i održati status javne domene u digitalnom području, u članku 32.c talijanskog Zakona o autorskom pravu (Zakon br. 633 od 22. travnja 1941.), kojim se prenosi članak 14., izričito se upućuje na to da se Zakonik o kulturnoj baštini ne poništava, čime se zapravo ograničava praktični učinak članka 14.
Dekretom se već nanosi šteta širenju talijanske kulturne baštine i razmjeni znanja. Mnoge nacionalne institucije koje bi primjenjivale politike otvorenog pristupa sada moraju primjenjivati naknade predviđene Uredbom bez mogućnosti odabira strategije koja najbolje odgovara njihovim značajkama.
Kako se Uredba povlači iz prethodnog statusa
Kad je riječ o izdavačkoj industriji, Uredbom se povećavaju naknade za povrat. Njime se nalaže plaćanje naknade za objavljivanje proizvoda čija je cijena pokrića veća od 50 eura i tiskanje veće od 300 primjeraka.
Uredba je u suprotnosti sa Smjernicama za stjecanje, optjecaj i ponovnu uporabu reprodukcija kulturne baštine u digitalnom okruženju koje je u lipnju 2022. u okviru Nacionalnog plana za digitalizaciju kulturne baštine izdao Središnji institut za digitalizaciju kulturne baštine – digitalna knjižnica Ministarstva kulture (tijekom prethodnog zakonodavstva). U smjernicama je izričito preporučeno da bi objavljivanje slika kulturne baštine u državnom vlasništvu u bilo kojem izdavačkom proizvodu trebalo biti besplatno, bez obzira na cijenu naslovnice i broj tiskanih primjeraka.
Odredbe nove uredbe još su gore od onih iz Ministarske uredbe od 8. travnja 1994. kojom su utvrđene besplatne naknade za monografije s cijenom pokrića do 70 EUR i optjecajem od 2000 primjeraka, kao i za sve periodične publikacije.
Dekretom se nije uzelo u obzir ni mišljenje talijanskog Revizorskog suda, koji je objavio Rezoluciju br. 50/2022/G o „troškovima informacijske tehnologije s posebnim naglaskom na digitalizaciju talijanske kulturne baštine”, ističući da troškovi provedbe sustava naknada često premašuju prihode ostvarene samim naknadama.
Kako se Uredbom uvodi složeno i manjkavo zakonodavstvo
Uredba predstavlja brojne probleme iz perspektive provedbe politika otvorenog pristupa. Uvodi se i nekoliko nejasnoća koje mogu negativno utjecati na institucije kulturne baštine i prava onih koji ih upotrebljavaju. Jedan od takvih problema je nedostatak jasnoće ako korisnik samostalno reproducira kulturnu baštinu u nekomercijalne svrhe. Nadalje, Uredba se ne bavi širokim rasponom scenarija u kojima komercijalna svrha može biti samo neizravna, a uporaba je obuhvaćena iznimkama predviđenima u članku 108. talijanskog Zakonika o kulturnoj baštini kao što su (osobna uporaba, studiranje, istraživanje, slobodno izražavanje, poboljšanje i kreativno izražavanje).
Što možete učiniti
Ako želite saznati više o pitanjima istaknutima u ovom članku, pozivamo vas da se pridružite zajednici za autorska prava udruženja Europeana Network Association i pratite rad radne skupine iz članka 14. Također vas pozivamo da pratite aktivnosti poglavlja Creative Commons Italy i pročitate primjedbe poglavlja CC Italy o nedavnoj Uredbi o minimalnoj tarifi.