Možete li nam reći nešto o sebi i povijesti Zaklade za sjećanje na ropstvo?
Ja sam Aïssata Seck, ravnateljica Zaklade za sjećanje na ropstvo. Moja karijera obilježena je dugogodišnjom predanošću priznavanju povijesti i sjećanja na senegalske Tirailleurse (vojnike francuskih kolonijalnih postrojbi) i, u širem smislu, promicanju sjećanja povezanih s porobljavanjem i kolonijalnim nasljeđem.
Francuska vlada osnovala je 2019. Zakladu, priznatu organizaciju od javnog interesa, kako bi nastavila i proširila napore za priznavanje pokrenute Zakonom iz Taubire iz 2001. Njegova je misija prenositi povijest kolonijalnog porobljavanja, slaviti njegova sjećanja i promicati kulturna nasljeđa koja iz njega proizlaze. Djeluje u kontinentalnoj Francuskoj, prekomorskim područjima i na međunarodnoj razini.
Na koje je projekte FME trenutačno usmjeren?
Nakon obilježavanja dvogodišnjice odštete nametnute Haitiju 1825. godine, Zaklada se sada priprema za dvije velike prekretnice.
Prvi je obilježavanje 25. obljetnice Zakona iz Taubire 2026., osnivačkog zakona kojim je ropstvo priznato kao zločin protiv čovječnosti. Cilj nam je da to bude trenutak sjećanja, građanstva i kulture nacionalnog i međunarodnog dosega.
To će uključivati mobilizaciju kulturnih institucija, obrazovnih i znanstvenih događanja te inicijativa koje okupljaju mlade, umjetnike, istraživače i međunarodne partnere. Bit će to i prilika za pokretanje nacionalne oznake „Lieux de Mémoire” (Mjesta sjećanja), namijenjene promicanju i povezivanju francuskih lokaliteta baštine povezanih s poviješću ropstva.
Druga je priprema velike izložbe 2027., koja će biti važan korak u tome da povijest porobljavanja u Francuskoj bude vidljiva i dostupna što većem broju ljudi. Ti su projekti dio šire dinamike: prenošenje, ujedinjavanje i trajno upisivanje ove povijesti u kolektivnu svijest.
Koje aktivnosti radite u području obrazovanja i zašto vam je to važno?
Obrazovanje je u središtu naše misije. Razvijamo obrazovne resurse za nastavnike, organiziramo školska natjecanja i nudimo alate prilagođene mladoj publici. Izazov je dati mladima ključeve za razumijevanje ove univerzalne povijesti i borbu protiv predrasuda. Prenošenje znanja ključno je za izgradnju pravednijeg društva koje je svjesno svoje prošlosti.
S kojim ste se izazovima susreli u isticanju crne kulturne baštine u Francuskoj?
Prvi je izazov nevidljivost: dugo vremena, naslijeđe povezano s ropstvom i crnom populacijom bilo je ignorirano ili marginalizirano u nacionalnim narativima. Moramo raditi na njezinu priznavanju i integraciji u zajedničku baštinu.
Drugi je izazov memorijalne i političke prirode: Ova povijest dotiče duboke rane i ponekad ostaje izvor napetosti. Naposljetku, postoji materijalni izazov: utvrđivanje, očuvanje i promicanje predmeta i arhiva nužno zahtijeva znatne resurse.
Kako su digitalne prakse poduprle vaš rad i misiju?
Digitalna tehnologija temeljni je alat za širenje pristupa ovoj povijesti. Omogućuje široko širenje obrazovnih resursa, dostupnost digitaliziranih arhiva i mogućnost dopiranja do mlade i povezane publike.
Primjerice, tijekom pandemije naše digitalne aktivnosti bile su ključne za održavanje prijenosa i komemoracija. Danas dodatno istražujemo digitalno posredovanje putem društvenih medija i platformi za suradnju.
Iz vaše perspektive, koja je važnost isticanja tih digitaliziranih objekata na FME-u?
Digitalizacija omogućuje očuvanje i stvaranje vidljivih predmeta koji su često raspršeni, krhki ili im je teško pristupiti. Njime se demokratizira pristup baštini i pruža prilika za unakrsno upućivanje na perspektive povezivanjem zbirki koje se nalaze u Francuskoj, Europi, prekomorskim područjima ili Sjevernoj i Južnoj Americi. Za Zakladu je to način učvršćivanja ove povijesti u globalnu i zajedničku priču.

Možete li nam reći o određenoj priči ili predmetu za koji je vaša publika bila zainteresirana?
Jedan od najupečatljivijih predmeta je uredba Charlesa X. iz 1825. godine kojom se Haitiju nameće kolosalna odšteta u zamjenu za njezino priznanje. Izvorni arhiv, sačuvan u francuskom Nacionalnom arhivu, izaziva snažnu emociju: Utjelovljuje i slobodu koju je Haiti osvojio i nepravdu duga koja je opteretila njegov razvoj. Njezino predstavljanje javnosti 2025. bio je snažan trenutak sjećanja i obrazovanja.
Koje biste savjete dali drugim europskim institucijama koje traže načine za isticanje svoje crne povijesti?
Prvo bih im savjetovao da surađuju s dotičnim zajednicama, da zajedno oblikuju diskurse i izbjegavaju pristup odozgo prema dolje. Zatim, donijeti nacionalne uspomene u dijalog s globalnom poviješću: Povijest crnih populacija u Europi neodvojiva je od Atlantskog i Indijskog oceana, kolonijalnih i postkolonijalnih cirkulacija. Konačno, ulagati u istraživanje, obrazovanje i digitalizaciju, koji su moćne poluge za trajno upisivanje tih priča u kolektivnu svijest.

Fondacija pour la mémoire de l’esclavage susrela se s la mémoire nationale en dialogue avec l’histoire globale
Nous nous entretenons avec Aïssata Seck, directrice de la Fondation pour la Mémoire de l’Esclavage, sur la mission de l’organisation et sur la manière dont elle donne aux jeunes les clés pour comprendre l’histoire et lutter contre les préjugés.

Pouvez-vous nous parler de vous et de l’histoire de la Fondation pour la mémoire de l’esclavage?
Je suis Aïssata Seck, directrice de la Fondation pour la mémoire de l’esclavage. Mon parcours est marqué par un engagement de longue date pour la izconnaissance de l’histoire et de la mémoire des tirailleurs sénégalais et, plus largement, pour la valorisation des mémoires liées à l’esclavage et aux héritages coloniaux.
La Fondation,reconnue d’utilité publique, a été créée en 2019 par l’État français pour poursuivre et amplifier l’action de reconnaissance initiée par la loi Taubira de 2001. Elle a pour mission de transmettre l’histoire de l’esclavage colonial, de célébrer ses mémoires et de valoriser les héritages culturels qui en sont issus. Elle agit en France hexagonale, dans les Outre-mer et à l’international.
Sur quels projets FME se koncentre-t-il actuellement?
Après avoir marqué en 2025 le bicentenaire de l’indemnité imposée à Haïti en 1825, la Fondation prépare désormais deux grandes échéances.
La première est la commémoration des 25 ans de la loi Taubira en 2026, une loi fondatrice qui a reconnu l’esclavage comme crime contre l’humanité. Nous voulons en faire un moment mémoriel, citoyen et culturel d’ampleur nationale et internationale.
Cela passera par la mobilisation des institutions culturelles, des événements éducatifs et scientifiques, mais aussi par des initiatives qui associent la jeunesse, les artistes, les chercheurs et les partenaires internationaux. Ce sera également l’occasion de lancer un label national des „Lieux de mémoire”, destiné à valoriser et relier les sites patrimoniaux liés à l’histoire de l’esclavage.
La deuxième est la préparation d’une grande exposition en 2027, qui constituera une étape majeure pour rendre visible et accessible au plus grand nombre l’histoire de l’esclavage en France.
Ces projets s’inscrivent dans une dinamique plus veliki: transmettre, fédérer et inscrire izdržljivost cette histoire dans la conscience kolektiv.
Quel genre d’activités faites-vous autour de l’éducation et pourquoi trouvez-vous cela important?
Misija L’éducation est au cœur de notre. Nous développons des ressources pédagogiques pour les enseignants, organisons des concours scolaires et proposons des outils adaptés aux jeunes publics. L’enjeu est de donner à la jeunesse les clés de compréhension de cette histoire universelle et de lutter contre les préjugés. La transmission est essentielle pour construire une société plus juste et consciente de son passé.
Quels défis avez-vous rencontrés pour mettre en valeur le patrimoine Noir en France?
Le premier défi est l’invisibilisation : longtemps, le patrimoine lié à l’esclavage et aux population noires a été ignoré ou marginalisé dans les récits nationaux. Il faut travailler à sa izviđanje et à son intégration dans le patrimoine commun. Le deuxième défi est d’ordre mémoriel et politique: cette histoire touche à des blessures profondes et reste parfois izvor napetosti. Enfin, il existe un défi matériel: l’identification, la conservation et la valorisation des objets et archives nécessitent des moyens importants.
Komentiraj les pratiques numériques ont-elles soutenu votre travail et votre Mission?
Le numérique est un outil fondamental pour élargir l’accès à cette histoire. Il permet de diffuser largement des ressources pédagogiques, de rendre accessibles des archives numérisées i d’atteindre des publics jeunes et connectés.
Privjesak la pandémie, par exemple, nos activités numériques ont été essentielles pour maintenir la transmission et les commémorations. Aujourd’hui, nous explorons davantage la médiation numérique à travers les réseaux sociaux et des plateformes collaboratives.
De votre point de vue, quelle est l’importance de mettre en valeur ces objets numérisés au FME ?
La numérisation permet de sauvegarder et de rendre visibles des objets souvent dispersés, fragils ou difficilement accessibles. Elle démocratise l’accès au patrimoine et offre la possibilité de croiser les regards, en reliant des collections situées en France, en Europe, dans les Outre-mer ou dans les Amériques. Pour la Fondation, c’est une manière d’ancrer cette histoire dans un récit global et partagé.

Pouvez-vous nous parler d’une histoire ou d’un objet particulier qui a intéressé votre public?
L’un des objets les plus marquants est l’ordonnance de Charles X de 1825 imposant à Haïti une indemnité colossale en échange de sa izviđanje. L’archive originale, conservée aux Archives nationales, suscite une émotion forte: elle incarne à la fois la liberté conquise par Haïti et l’injustice de la dette qui a pesé sur son développement. Sa présentation au public en 2025 a été un moment fort de mémoire et de pédagogie.
Quels conseils donneriez-vous aux autres institutions européennes qui cherchent des moyens de mettre en valeur leur histoire des Noirs ?
Je leur conseillerais d’abord de travailler avec les communautés concernées, pour co-construire les récits et éviter une approche descendante. Ensuite, de faire dialoguer les mémoires nationales avec l’histoire globale: l’histoire des population noires en Europe est indissociable des circulations atlantiques et d’Océan indien, coloniales et postcoloniales. Enfin, d’investir dans la recherche, l’éducation et la numérisation, qui sont des leviers puissants pour inscrire durablement ces histoires dans la conscience collective.
