Zbog velike kulturne raznolikosti, migracija i kolonijalne povijesti Europe, u zbirkama zapadnih muzeja mogu se pronaći predmeti iz različitih kultura i dijelova svijeta.
Kada su se mnogi od tih predmeta počeli digitalizirati početkom 2000-ih, nažalost, početni fokus možda je bio na maksimalnom povećanju broja predmeta dostupnih na internetu, a ne na kvaliteti ili svrsi digitalnog arhiviranja. Zbog toga mnogim digitaliziranim autohtonim predmetima i materijalima mogu nedostajati kontekstualne i ključne informacije o njihovu podrijetlu. Tada institucije trebaju čuti od autohtonih zajednica - slušati i dijeliti neistražene priče o predmetima.
Važno je i posvetiti veću pozornost pažljivom upravljanju digitaliziranim autohtonim zbirkama i njihovu čuvanju jer se time otvaraju i stvaraju novi odnosi između zajednica i nositelja digitalnih zbirki. Time se stvara prostor za konstruktivne dijaloge u kojima se čuje glas nedovoljno zastupljenih i autohtonih zajednica. Projekti koje Inicijativa Europeana podupire i u kojima sudjeluje, DIGICher i De-Bias, kao takvi, imaju za cilj blisku suradnju s autohtonim, marginaliziranim zajednicama. Istražite kako projekt De-Bias potiče dijalog između zbirki i manje zastupljenih zajednica.
Nema sumnje da zajednice dodaju vrijednost digitalnim zbirkama dijeljenjem svojih priča i obogaćivanjem metapodataka. No, kakav utjecaj te digitalne zbirke i projekti imaju na te zajednice?
Prijenos znanja
Digitalni otvoreni podaci olakšavaju geografski različitim zajednicama istraživanje predmeta koji pripadaju njihovoj kulturi i omogućuju im da dijele svoje priče i stajališta.
Povijesne fotografije autohtonih i maloljetničkih zajednica uglavnom se snimaju kroz pogled zapadnog čovjeka, koji je bio glavni korisnik prvih kamera. Na primjer, ako pogledamo ovu fotografiju dviju inuitskih žena (koja se koristi u vodstvu posta), možda se pitamo, tko su oni? Kada i gdje je ova fotografija snimljena? O čemu nam govori ova odjeća? Što je iza njih? Ali umjesto toga, znamo samo ime fotografa.
Na takva se pitanja najbolje može odgovoriti obraćanjem inuitskoj zajednici - o mjestu, odjeći, setu, gestama, predmetima i tako dalje može se ispričati niz zanimljivih i bogatih priča. Podupiranjem autohtonih ili maloljetnih zajednica u poticanju takvih aktivnosti i projekata kojima se olakšava prijenos znanja tim zajednicama daje se moć pripovijedanja i obogaćivanja znanja o digitalnim predmetima i šire.
Digitalizacija usmene povijesti, kulturnih praksi i drugih oblika autohtonih predmeta znači da se mogu koristiti i u obrazovnim okruženjima (vrtićima, školama i sveučilištima). Osim toga, njime se omogućuje širenje autohtonog znanja široj publici, uključujući istraživače i širu javnost. Sve te aktivnosti i veća pristupačnost dovode do uključivijeg razumijevanja autohtonih kultura i povijesti, čime se obogaćuju akademski diskurs i obrazovni kurikulumi.
Društvene veze
Prijenos znanja ne može se dogoditi bez komunikacije. Unutar zajednica kolektivnim angažmanom mogu se ojačati veze među zajednicama i poduprijeti međugeneracijski dijalog. Na primjer, starije osobe mogu koristiti digitalne zbirke za podučavanje mlađih članova o tradicionalnim običajima i pričama, stvarajući most među generacijama.
Osim autohtonih zajednica, digitalizirane zbirke potiču međukulturnu razmjenu i dijalog. Stavljanjem autohtonog znanja na raspolaganje globalnoj publici ti digitalni resursi potiču veće uvažavanje i poštovanje kulturne raznolikosti. Omogućuju javnosti da uči o autohtonim kulturama i od njih, promičući empatiju i suradničke odnose.
Kulturni identitet
Digitalne zbirke koje uključuju svečane pjesme, plesove, kulturne predmete i umjetnička djela zajedno s prilikama za suradnju s njima omogućuju članovima zajednice da se ponovno povežu sa svojim kulturnim korijenima. Istraživanja su pokazala da je jedna od najčešćih upotreba digitalnih zbirki za zajednice bila stvaranje virtualnih baza podataka i arhiva zajednice. To je posebno važno za mlađe generacije koje možda imaju ograničene mogućnosti da iz prve ruke dožive tradicionalne prakse.
Nadalje, vidljivost autohtonog znanja u digitalnim formatima dovodi u pitanje povijesne diskurse koji su marginalizirali ili pogrešno predstavljali autohtone kulture. Kumuliranjem i predstavljanjem svog znanja o svojim uvjetima, autohtone zajednice mogu potvrditi svoje djelovanje i doprinijeti točnijem i respektabilnijem prikazu svoje povijesti i identiteta.
