Sinoć sam bio u baru za putnike koji putuju kroz vrijeme, nekoliko ulica od ureda Europeane u Haagu, kako bih popio nekoliko pića i vidio što mogu naučiti.
„Znaju li za Europeanu u budućnosti?” upitao sam pokrovitelja dok smo čekali naša pića.
„Europeana?” vikala je, iznad gostionice prepune bara. „Naravno! U budućnosti je voljena, jedna od najvažnijih inicijativa EU-a!”
Rekla mi je za Europeanu u školama, domovima i zajednicama. Europeana u svakoj zemlji i na svakom jeziku. Europeana kao zajednica, proslava ljudskog duha, alat za promišljanje, kulturnu koheziju i pozitivne promjene.
I dok sam čudila, čudilo mi se da se misija Europeane da preobrazi svijet kulturom čudesno ostvarila.
„Ali kako smo to učinili?” mucao sam. „Što smo učinili da taj san postane stvarnost?”
Nije znala.
Pitali smo sve u baru. Svi su znali da su Europeana i naša zajednička kulturna baština voljeni, cijenjeni, ali ne i kako su došli na taj način, niti koje su odluke na tom putu pomogle.
Osjetio sam vrtoglavicu dok sam se oprostio i ušao u hladan noćni zrak. Znamo da budućnost može biti lijepa, ali kako to učiniti? Hoće li to biti tehnologija? Uvid? Financiranje i vodstvo? Novi odnos između institucija i ljudi kojima trebaju služiti?
Teško je sa sigurnošću reći. No, s obzirom na vrijeme koje sam sinoć sreo i 25 godina koje sam proveo radeći na digitalnoj transformaciji u kulturnom sektoru, prilično sam siguran u to: Budućnost koju želimo – uključivanje građana u zdravu i otpornu Europu – ostvarit će se samo ako budemo imali mašte i hrabrosti preispitati stare pretpostavke, podići svoju viziju i ponovno oživjeti svijet.